Ukras koji nedostaje na jelci, ali je u srcu - ★★ Fog Developer ★★

Novo

6/recent/ticker-posts

Ukras koji nedostaje na jelci, ali je u srcu

Ukras koji nedostaje na jelci, ali je u srcu
Vetar

Krenuo sam prema njenoj kući. Spuštajući se kroz ogoljene krošnje retkog uličnog drveća, zimski vetar je svojim ledenim prstima tražio put u svakom otvoru na odeći. Taj osećaj smrzavanja je karakterističan samo za ovo doba godine na ovim prostorima. Severac mi donosi miris snega i ledena kiše. U ušima čujem huk vetra, što mi dodatno pojačava osećaj hladnoće.
Hodajući po mrčini, koja krasi naše malo mesto tokom ovih kratkih zimskih dana, podsetio sam se te zime '92. na '93. Ili to beše '93 na '94? Takve stvari se lako zaboravljaju, ma koliko se trudili da ih pamtimo. Tih mračnih dana je vetar šibao isto kao i danas. 
***
Četiri je sata ujutro. Red se proteže od prodavnice, koje se zvala "Ishrana" (sada kineska prodavnica), preko pijace (danas Paradni trg - fontana), sve do prazne prodavnice u kojoj se nekada držala roba namenjeno deci (lokal u kojem je trenutno smeštena mesara "Matijević"). Ponekad je red bio i do "Borova" koji je u to vreme još radio. 
Iako se prodavnica otvarala u 6, svi ti ljudi su došli mnogo ranije. Oni čekaju hleb! Svako u ruci drži po dva bona. Svaki od tih bonova je predstavljao jednu veknu. U to vreme se nije kupovalo za novac, jer novac nije vredeo ništa (sem da se lepi po zidu umesto tapeta). Kod sebe si mogao da imaš više bonova, ali na dnevnoj bazi si mogao da potrošiš samo dva - toliko je bio maksimum da jedan čovek dobije vekni. Ovo pravilo je uvedeno jer često hleba nije bilo dovoljno, pa bi se oni poslednji u redu vraćali kući praznih ruku iz prazne prodavnice.
Negde, među svim tim ljudima, smo se nalazili deda i ja. Svaki od nas bi uzeo po dve vekne, tako da sledećih par dana ne moramo da čekamo. Tih noći je zimski vetar "brijao", a oči ljudi u koloni nisu suzile samo zbog njega.
Kolone se nisu stvarale samo zarad hleba. Bile su i kada je stizalo brašno, a po neki put i šećer. Ljudima su sve te namirnice potrebne za koliko-toliko dostojanstveno dočekivanje predstojećih praznika. Neke nove (možda bolje?) godine su se nalazile pred njima.
Kuća nam je bila okićena skromno. Iz nekog budžaka se vadila jedna mala veštačka jelka na kojoj je falilo pola grana. Nije ni čudo - ta jelka je verovatno bila kupljena krajem sedamdesetih. Majka i sestra bi izvlačile kutije sa ukrasima, koje su preko redovnog dela godine bile sakrivene ispod kreveta, van domašaja naših dečijih ruku koje bi ih olako polupale. Sestra je uvek merkala da li da stavlja zvezdu na iskrivljen vrh jelke. Nekako joj se nije sviđalo kada je zvezda nakrivljena pod uglom od 60 stepeni. Meni je taj spektakl bio zabavan i smešan.
Trpeza je tih godina bila skromna. Za praznike se situacija neznatno popravljala. Deda je, po svom ustaljenom običaju, popodne okrunio par klipova kukuruza kokičara. Predveče je zauzeo busiju ispred šporeta, tresući šerpu levo-desno. Voleo je da koka kokice. Nakokao bi bar 5-6 dubokih posuda. Ja sam ga molio da ih ostavi malo da zagore. Takve smo najviše voleli.
Baka je tokom cele godine u nekom od svojih "štekova" čuvala orahe i bademe. Morala je da ima više mesta za skrivanje, jer ako bi smo mi saznali gde se te poslastice nalaze, ubrzo bi i nestale. A njoj su ovi plodovi bili dragoceni. Bez njih nema kolača, a samim tim ni praznične atmosfere.
Dan pre praznika bi iz nekog budžaka izvukla džačić sa ovim voćkama. Deda je bio zadužen za mlevenje. On joj je bio najpouzdaniji partner u toj raboti iz prostog razloga: nije imao zube. Ako bi pitala mene ili sestru, znala je da pola neće završiti u kolačima, već će biti pogrickano u toku procesa proizvodnje ("Samo malo da probamo!").
Sada, kada je njen štek otkriven, i svo to koštunjavo voće se nalazi "na izvol'te", za nas, tadašnje klince, nije bilo prepreke da zagrabimo izvesnu količinu za "sopstvene potrebe". U tiganj bi smo stavili dosta soli, bademe i orahe. Pržili bi ih tako bez ulja, dok se ne oseti onaj karakterističan miris. Sa tim bi se sladili gledajući filmove na televiziji, koja bi nas, u tih par prazničnih noći, poštedela prvog celodnevnog "rijalitija" na ovim prostorima - direktnog prenosa skupštine, kao i reportaža strave i užasa sa okolnih ratišta!
Sutradan bi sestra i ja bili prilično mrzovoljni. Baka je promenila "štek" u kome skriva ono što želimo. Praznici su se nizali i ne bi valjalo da neki proslavimo bez kolača.
Ja se nisam preterano brinuo zbog te trenutne nestašice oraha i badema. Sestra je uvek imala taj dar da "namiriše" gde je šta skriveno, pa je bilo samo pitanje vremena kada će novo skrovište biti razotkriveno.

Sneg

Stigao sam do njene kuće. Kucnuo sam na prozor kako bi znala da sam to ja. Prvim korakom u toplinu prostorije, moje naočare postaju neprozirne. Jednom rukom ih skidam, dok drugom prevrćem po džepu tražeći maramicu kojom bi obrisao zamagljena stakla.
Osvrćem se po prostoriji. Vidim da još ništa nije spremljeno za žurku.
-Hoćemo odmah da počnemo da ukrašavamo?
-Nemoj ti. Kako si smotan, sve ćeš porazbijati. Ako hoćeš da pomogneš, uzmi ovaj sprej pa nacrtaj nešto po prozorima, a ja ću ukrasiti jelku.
Uzeo sam bočicu veštačkog snega. Počeo sam da ga prskam po prozorima, praveći razne oblike. Razmišljam kakav sam anti-talenat za slikanje. Ovo deluje kao da se neko dete iz nižih razreda osnovne škole igralo.
U tom trenutku mi misli odlutaju. Kroz okno sam se zagledao napolje. Ova godina je čudna. Nema snega. A nije tako bilo osamdeset i neke.
***
Sneg je počeo da pada predveče. Kao i sva ostala deca, sestra i ja smo se radovali, ushićeno čekajući da se spustimo sankama niz breg koji se nalazio tik ispred naše kuće. Krupne pahulje su vejale cele noći. Ono što je zabrinjavalo našu majku, a čega mi, kao deca, nismo bili svesni, je bio jak vetar. On je kovitlao i podizao sneg sa zemlje, bacakajući ga levo desno i tako stvarao smetove.
Kada smo se sledećeg jutra probudili, majka je pogledala u prozore. Kroz njih ništa nije moglo da se vidi! Samo se slabašna svetlost probijala kroz beli pokrivač, stvarajući utisak da je napolju još uvek sumrak.
Majka je noktom zagrebala staklo. To nije bio led koji ume da se stvori na prozoru zbog razlike u temperaturi! U tom trenutku joj je kroz glavu proletela strahovita misao: sneg je toliko napadao da je zatrpao celu kuću!
Sama žena sa svoje dvoje dece je u tom trenutku bila uplašena. Lagano ju je hvatala panika. Dodatni pritisak smo joj bili sestra i ja sa svojom željom da idemo napolje da se igramo. A ona nije smela da otvori vrata. Mislila je da napolju ima barem tri metra snega! Pametnije je da sačeka službu spasavanja.
I tako je bilo negde do podneva. Tada nam je iznenada neko zakucao na ulazna vrata. Uplašena, majka nije znala ko je ili šta je to. Može biti da je neka životinja. Divlja svinja, ris... Ko zna? Možda je pomislila da je došao i polarni medved?!? Jes' da ga je videla samo u "Opstanku" kod Belamija, al' u ovim čudnim  i nepredvidljivim vremenima se moglo svašta očekivati. Eto - ovoliko snega nije nikada videla u Titelu. A ako je sibirska zima na, onda je i polarni medved pred vratima!  Sasvim je logično da se u ovomm trenutku ta egzotična vrsta nastani i u Vojvodini. Ovakav sneg je autohtono stanište belog medveda!
Kucanje se ponovilo. Sa zebnjom, majka je otvorila vrata. Očekivala je da se velika količina snega istog momenta sruči na nju, ali to se nije desilo. Ispred vrata je stajao deda. Začuđena ovakvim razvojem događaja, ona ga je upitala kako je uspeo da dođe do naše kuće?
Na dedu je bio red da postane zbunjen. Pogledao je svuda oko sebe.
-U čemu je problem? Očistili su put. Malo je nezgodnije ovde u vašoj ulici.
Majka je provirila napolje. Sinoć je napadalo oko pola metra snega, ali ga je vetar naduvao posvuda oko kuće, naročito na udubljene delove - prozore i vrata. Zbog toga je ona pomilila da smo - zavejani.

Rakija

Ovo sećanje mi je, u tom deliću sekunde koliko je trajalo, izmamilo osmeh na licu. Bila su to neka totalno drugačija vremena. 
Moje crtanje prazničnih pejzaža na staklu je gotovo. Nije mi se svidelo ono što vidim. Ruku na srce, nisam neki umetnik. Sem ako crtanje Čiča Gliše ne spada u umetnost.
Udaljih se od stakla, upućujući joj upitni pogled. Bio sam spreman na jednu žestoku kritiku uz pitanje na šta sam to (pobogu!) potrošio celu bočicu snega.
Međutim, kritike nije bilo. Samo blaga konstatacija "Ma, ko će u to uopšte i da gleda?!?"
Seo sam na stolicu. Upitala me je:
-Koji sok piješ? Žuti ili crni?
-Ako može, ja bih čašu crnog vina.
Okrenula se prema meni i sa čuđenjem upitala:
-Oho! Otkud to? Pa ti nikada ne piješ! Mislila sam da si zakleti antialkoholičar.
-Mogu ponekad i ja da se opustim? Praznik je.
-Samo mi je čudno. Nikada te nisam videla da piješ.
-Pa i ne pijem. Nikada ni nisam. Ali u određenom društvu, za slave il' rođendane popijem čašu il' dve crnog...
-Kako to da si promenio svoje negativno mišljenje o alkoholu? Ti si nam uvek popovao kad naručimo žestinu.
-Nisam vam popovao. Izvinite ako ste me pogrešno shvatili. To su bili prijateljski saveti. Nikada ja nisam imao ništa protiv. Naravno, ako se ima mere u tome.
-Dooobrooo. Budući da nemaš ništa protiv, hoćeš možda pivo ili rakiju?
-Daj, ne zezaj! Nikada nisam voleo ni pivo ni rakiju. Pivo mi ima gadan ukus, a rakiju ne volim zbog jačine.. Jedna čašica bi me oborila. Zato ni ne razumem one koji to piju. Ali, bože moj... Nemam ja ništa protiv tih ljudi. Ko voli, nek izvoli...
***
Imao sam negde oko osam godina kada me je deda prvi put poveo kao ispomoć prilikom pečenja rakije. Trebao sam mu za dodavanje drva, dolivanje vode u kondenzator, pretakanje, merenje i ostale lakše poslove. Ujedno je trebalo da iskoristim tu priliku i da naučim posao kako se destiluje ta dragocena tečnost.
Tokom proleća i leta je ovaj vredni čovek sakupljao otpale ili natrule plodove voćaka koje smo imali u dvorištu. U kominu je trpao gotovo sve što je stigao: višnje, trešnje, ringlove, kajsije, kruške... Sve što neko nije pojeo bi završavalo u buretu. Ne bi me čudilo da je unutra frljnuo i poneku južnu voćku. Deda je imao šmek da komina uvek bude kako treba. Iz voća nije vadio koštice, već bi čekao da one same, podignute alkoholnim vrenjem, isplivaju na površinu. Zatim bi ih pokupio i izbacio iz bureta. Po tim malim znakovima bi tačno znao kada će vrenje biti gotovo i komina spremna za pečenje.
Osamdesetih je retko ko imao kazan za rakiju. Onaj ko je posedovao taj, u to vreme najdragoceniji predmet za kulturni i društveni opstanak ovdašnjeg (ondašnjeg) etnosa, je često bio zatrpan sa poslom. Morali ste zakazati termin.
Na svu sreću, u našem bližem komšiluku je bilo tri kazana. Te godine se deda odlučio da peče kod jedne bake koju smo svi (iz nepoznatog mi razloga) zvali Bakača. Kao pravom malom pomoćnom radniku prvo zaduženje mi je bilo da održavam vatru. Bakača je ubeđivala dedu da plamen mora biti jači, kako bi i rakija bila jaka. Deda je uzvraćao da ipak treba da bude slabiji, kako bi se dobilo više rakije. Zbunjen, upitao sam da li da ubacim još koju cepanicu ili da ubacim sitno drvo? Oboje su se okrenuli prema meni i rekli da je tako kako radim sasvim dobro. Dakle, vatra ne sme da bude prejaka, ali ni preslaba. Oni su se samo gložili oko recepture i apstraknih stvari. U suštini su se slagali u svemu.
Posle par sati je iz cevi potekao slabi prvi mlaz ove tečnosti. Bakača i deda su taj događaj jedva dočekali. Tutkaju mi u ruke gradomer i pokazuju mi kako da na njemu očitam jačinu ove "vatrene vode". Oni su stari (čitaj: u međuvremenu su izvrnuli par deci prošlogodišnje rakije, čisto da imaju sa čim da uporede ovu novu) pa ne vide dobro šta "alkomer" pokazuje.
Polako Igore... Nemoj da ga razbiješ, jel' znaš koliko to košta? Sačekaj još malo da se posuda napuni, pa ga onda gurni.
Na 19 gradi, koliko pokazuje ovo čudo zaronjeno u mali bokalčić se deda mršti. Možda je, ipak, trebao da doda šećera? Ajde što se deda mršti, već se mršti i Bakača. Pogodba je bila da joj se uzurpiranje kazana naplati u rakiji. Šta će joj slaba rakija? Mora ona to da proveri. Brzinom koja nije karakteristična za njenu godinu proizvodnje se u par skokova našla kraj mene, kod one cevke kroz koju je još uvek samo curkalo.
Nisam ni primetio da je ona usput pokupila i staklenu čašicu, kojom je zagrabila onaj mlaz. Kada je napunila, podigla je i pomirisala. Mahnula je u stranu glavom kao znak čuđenja. Zatim je nagnula (što bi se danas reklo: eksirala). Sada joj je na licu bio izraz zadovoljstva. Zatim je ponovila ceo taj postupak.
-Auh... Ala miriše! Nije jaka, ali ima interesantan ukus. Jako je lepa. Slatka a slaba. Videćemo kad bude gurala kakva će da ispadne. Ako bude ovakva, svaka čast! Kao da ste liker napravili. Šta si rekao, od čega je komina?
Deda je pratio u stopu. I on je zagrabio čašicu tečnosti. I njemu se svidelo. Ali kako da Bakači objasni recepturu. Odkud on zna koliko kila trešanja, koliko višanja i džanarika? Ne zna ni on...
-Ti mali. Meri tu. Kad primetiš da gradomer raste, kaži! Moramo da u drugu posudu uhvatimo jaču rakiju! Nemoj to zaboraviti! Jako je bitno.
I tako oni sa vremena na vreme probaju da li je dobra, a ja guram gradomer i pratim. Kada je pokazao 22 grada, brzo su priskočili sa drugom posudom u koju su hvatali ovu drugu rakiju.
I tu svako od njih proba, a zatim ponovo sledi razmatranje o tomo da li je jaka, kakvog je ukusa i tako u krug.
Posle pola sata, uši su mi bile pune njihovog razgovora u kome su dominirale reči "slatka", "lepa", "jaka", "ukusna", "pitka".... To je u meni probudilo znatiželju. Ma... Daj da vidim o čemu oni to pričaju. Cela mi priča deluje kao da se radi o nekakvom slatkišu. U jednom trenutku sam upitao dedu da mi da njegovu čašicu da probam i ja, pa da donesem svoj sud o rezultatu te naše rabote.
I Bakača i deda o tome neće ni da čuju. Neće da mi daju da probam rakiju. Deda kaže da će me poslati kući.
-Aha. A ko će vam onda meriti rakiju?
Bio sam uporan. Ne uspeva, sve dok u jednom trenutku se neko od njih nije pokolebao. Dobio sam dozvolu - mogu samo da liznem, ali da nikome ne pričam.
Stavim ja prst pod topli mlaz koji je tekao iz cevi. Liznem. Pa ovo peče u ustima? Gde je slast? Mora da sam nešto propustio.
Posle 15 - 20 minuta liznem opet. I dalje mi ne prija, ali kao da sam tada osetio i tu slast o kojoj oni pričaju. Bakača i deda me gledaju i pitaju kakva je?
Ja im kažem:
-Fuj.... Kako ovo neko može da pije? Nije nikakva....
Ali, posle još nekog vremena liznem opet. I tako još nekoliko puta. Nije mi dugo trebalo da pokupim izraze koje su Bakača i deda koristili, tako da sam svako sledeće lizanje propratio i odgovarajućim "stručnim" komentarom:
-Uh, ali sada curi jaka!
-Ova je baš slatka, ima lepši miris i ukus nego ona od malopre! Daj drugu posudu u koju ćemo da točimo samo ovu....
-Ova ne valja. Slaba je. Patoka.
A Bakača i deda se smeju, poneki put se i slože sa mojom konstatacijom... A svima nam je nešto sve toplije i toplije oko srca.
Kada se cela ta stvar oko pečenja završila, deda i ja smo pretočili rakiju u kanistere koje smo zatim natovarili.na kolica. Na kraju svega, ne znamo da li mi guramo ili kolica guraju nas prema kući.
Svakog popodneva je moja majka sedela na klupi koja se nalazila ispred naše kapije na ulici. Obično se tu druila sa komšinicama. Taj dan smo imali sreće da je sedela sama. Pogledala je u našem pravcu i ugledala za nju prilično užasan prizor.
Sačekala je da mi nekako doguramo tovar do kapije, a zatim je krenulo kolektiivno ribanje. Nije morala da pita ništa. Ekspresno me je poslala na spavanje. Kada se uverila da sam ušao u kuću, krenula je da prilično oštro grdi dedu.
O tome kakav je to imalo efekat govori jedna druga činjenica: sledeći put sam išao na pečenje rakije tek u osmom razredu. Zakoračio sam u "one" godine koje se smatraju problematičnim kod svakog ljudskog bića. Vođena mojim ponašanjem. porodica je stekla poverenje u mene. Već tada im je bilo jasno da nisam sklon raznim porocima, niti pijančenju, a kamoli konzumaciji psiho-aktivnih supstanci.

Lepo se provedi

Zagledao sam se u čašu ispred mene. Bilo je pola devet. Trenutno smo sami ona i ja. Večeras bi trebalo da bude veselo. Sa nestrpljenjem sam upitao.
-Kada počinje žurka? Hoće li se društvo pojaviti?
-Za sada si samo ti tu. Kad dođe još neko kreće provod! Biće gužva, ne znam da li će biti mesta da svi sede. Uživaj na toj stolici, jer kada dođu svi, ako ustaneš, neko drugi će je zauzeti.
***
Bila je nedelja, 3. oktobar 2004. godine. Dan je bio prilično naporan. Već nedelju dana se deda nije dobro osećao. Pritisak mu je skakao gore - dole. Lekovi su imali samo trenutno dejstvo i pomagali su samo kratkoročno. Zbog toga su nam lekari bili svakodnevno u stanu.
Ni tog dana nije bilo ništa drugačije. Iz ambulante su poslali patronažnu sestru koja je dedi izmerila pritisak, a potom i dala neku inekciju za izbacivanje vode. Bila je to gotovo standardna procedura.
U kratkoj priči sa njima, deda bi pokušao da objasni šta je njegov digitalni merač izmerio. Nisu mu verovali da ima 280 sa 160, koliko je pre samo sat vremena pokazao njegov aparat koji je redovno stavljao oko ručnog zgloba. Ne bi mu verovali ni kada bi im rekao da je tog dana izmerio preko 300. Džaba pokazuje memorisane brojeve, kad dobija jedan te isti odgovor:
"Ne valja Vam merač. To je nemoguće. Eto vidite, mi smo izmerili sada 240 sa 150. I to je visoko, ali nije baš toliko visoko."
Da li su to bile reči utehe, kako bi smirili njegovu i našu paniku ili je to bilo realno stanje - ne mogu Vam reći. Uglavnom, dali su mu injekciju i rekli da popije još koji lasiks kako bi izbacio višak vode iz organizma. 
Te večeri sam imao sudar sa tadašnjom devojkom i žurio sam da se pripremim. U dedinoj sobi je bilo jedno veliko ogledalo, te mu je soba u večernjim satima bila prilično prometna. Ali nije to bilo strašno za dedu. Mogao je da vidi gomilu odevnih kombinacija i frizura koje nikada nisu ugledale svetlost dana.
Češljajući se, čuo sam kako me zove. 
-Igore hoćeš da mi izmeriš pritisak?
Kada mi se ovako obraćao, znao sam da ne misli na digitalni merač koji je umeo da koristi, Želeo je da koristim aparat sa pumpicom i stetoskopom koji sam par meseci pazario u nekoj od kineskih prodavnica. Taj merač sam umeo da koristim samo ja i služio je za kontrolu podataka koji je digitalni očitavao.
Sedoh pored njega, stegoh mu manžetnu oko mišice leve ruke i krenuh da pumpam. Morao sam da dobro pazim. Deda je nedelju dana pre toga pao u dvorištu i slomio desnu ruku.
Na kraju mu se nasmejah. Otpetljavajući mu ruku rekoh:
-Ma deda, pritisak ti je super! 190 sa 120. Koliki ti je bio danas, ovo je dobro. Odspavaj malo, pa će ti  ujutru biti bolje.
Bio je srećan i zadovoljan što mu se pritisak smanjio. Pitao me je da li izlazi ili...
Okrenuo sam se prema njemu, namignuo i nasmejao. 
-Laku noć Deda! Videćemo se ujutru.
Razumeo je. Uzvratio je osmehom.
-Lepo se provedi, Igore.
-Hoću. Neću dugo ostati. Pričaćemo ujutro.
Tada nisam bio svestan, niti sam mogao znati da su to bile poslednje reči koje razmenjujemo. Izgovorene u najboljoj nameri, one su ostale duboko urezane u mome sećanju, izazivajući uskomešano osećanje prijatnosti sa blagim i bolnim stezanjem negde u predelu srca.
Ako bih ikada tražio neko dublje značenje tih reči, shvatio bi da je ovo savršena poruka nekoga ko me  je iskreno voleo, za rastanak.
Sutrašnji dan bih voleo da zaboravim, ali ne ide. Maglovito i lelujavo osećenje mi izmami jedan uzdah svakog 4. oktobra.
Nadljudski napor i želja da se sačuva su bili slabiji od onoga što je vuklo nečiji život na neku drugu stranu. Njegov poslednji dah je isčezao na rukama moje sestre, dok sam ja svom svojom snagom i umećem pokušavao masažom srca i veštačkim disanjem da ga vratim.

Svemirska prašina zaborava

Muzika je glasna. Ljudi se smeju. Rumeni od alkohola, jedni drugima nazdravljaju, pričaju šale i zgode iz prošlosti. Puni su nade prema onome što donosi godina koja se nalazi ispred nas.
Prišla mi je, donoseći miris ruže i dve čaše crnog vina. Uputila mi je jedan osmeh, ali ja sam odsutno gledao kroz društvo okupljeno oko nekog tipa koji je pričao najzanimljivije stvari te večeri.
-Živeli Igore!
Podigla je čašu i pogledala me u oči. Gajila je nadu da će mi prekinuti tok misli i time postati centar moje pažnje. Shvatila je da je to neuspešan pokušaj, pa je tiho prozborila:
-Šta ti je? Cele večeri si čudan....
***
Godine se nižu.... Prolaze jedna za drugom. Kao vagoni u brzom vozu, dok život izgleda kao da čuči na nekoj stanici koju smo davno prošli.
Setimo se da smo nekada negde bili i nešto lepo doživeli tek na sledećem zaustavljanju.
Na lepim uspomenama gradimo nadu u bolje sutra. Među njima se nalaze i sećanje na drage osobe kojih više nema. A ta sećanja često umeju da izazovu jednu od najdragocenijih emocija koja u isto vreme izmami osmeh i jednu suzu u uglu oka.
A zemlja se vrti kroz kosmos. Svemirska prašina pada i prekriva sve ono što je nekada bilo građeno. Sakriva ono najdragocenije od znatiželjnih pogleda. Skriva i otiske naših stopa od nas samih.
A mnogo je puteva koje je neko izgradio samo da bi mi prošli preko njih. Mnogo je staza koje treba kroz život prokrčiti.... I na svima njima - mnogo je ljudi za koje se vredi boriti
Na tom putu, obećavam ti - lepo ću se provesti.

Постави коментар

0 Коментари